Lea Vukić: “Košarka mi nikad ne dosadi, uvijek želim napredovati!”

Lea Vukić, rođena 9. kolovoza 2007. godine u Zagrebu. Lea važi za jednu od najperspektivnijih košarkašica u Europi. Mladu hrvatsku košarkašicu Leu Vukić, publika je već prepoznala po iznimnim nastupima u mlađim reprezentativnim selekcijama, jedna je od 13 vlasnica triple-double učinka u WABA ligi do 17. godina. U ekskluzivnom razgovoru za naš portal Lea otkriva kako je započela svoju košarkašku priču, kako balansira školu i sport, što joj predstavlja igranje za Hrvatsku reprezentaciju, te kakvi su joj planovi u budućnosti.

Pročitajte šta je Lea rekla u razgovoru za naš portal:

Početak košarkaške priče

P: Lea, kako je počela tvoja priča s košarkom? Šta te privuklo ovom sportu?

O: Košarku sam počela igrati spontano, vani s prijateljima na haklu dok sam još trenirala vaterpolo. Ono što me privuklo je dinamičnost igre, bezbroj kombinacija i brzina igre.

P: Kako je tata reagirao kada si mu saopštila da ne želiš više da se baviš vaterpolom?

O: Isprva mu nije bilo drago jer sam tek počinjala biti dobra u vaterpolu, ali sad je na skoro svakoj tekmi i ogromna logistička podrška.

P: Koliko je mama utjecala na odluku da počneš trenirati košarku?

O: Uopće nije. Ona i tata su me to ljeto, kad sam rekla da želim prijeći s vaterpola na košarku, poslali na košarkaški kamp u nadi da ću, kad vidim koliko su sve cure ispred mene, odlučiti ipak odustati od toga. Umjesto toga, trenerica Ana Vrsaljko me je na tom kampu izdvojila i poslala u Trešnjevku (smijeh), pa im se plan izjalovio.

Ljubav prema sportu koja prerasta u životni poziv

P: Kada si shvatila da bi košarka mogla postati više od hobija — tvoj životni poziv?

O: Ljeto nakon moje prve sezone rekla sam roditeljima da želim cijelo ljeto igrati košarku. Mislim da sam to ljeto imala doslovno samo jedan tjedan kada nisam igrala, bilo u kampovima ili na privatnim treninzima. Shvatila sam da volim proces treniranja, a ne samo utakmice, i prvi put u životu mi se dogodilo da imam nešto što mi nikad ne dosadi. Od tada je prošlo dosta vremena i ta ista ljubav prema košarci za mene je još veća.

P: Kako si uspijevala uskladiti školu, treninge i takmičenja?

O: Prve godine u gimnaziji mučila sam se jer sam išla u školu koja nije imala nimalo razumijevanja za moja stalna putovanja i izbivanja s nastave. Srećom, od druge godine pohađam privatnu gimnaziju Benedikta Kotruljevića, koja ima i zahtjevan akademski program, ali i puno fleksibilnosti za sportaše. Da nije bilo tog sustava koji me gurao i podržavao u školi, ja danas ne bih bila pred upisom na Ivy League fakultet. Nitko ne uspijeva sam, i sad kad gledam unatrag, to je bila ključna odluka.

Nacionalni ponos i reprezentativna iskustva

P: Igranje za Hrvatsku sigurno nosi poseban osjećaj. Šta za tebe znači nositi taj dres?

O: Mislim da nema većeg ponosa nego biti odabran da predstavljaš svoju zemlju na nekom natjecanju. To je san svih nas koji treniramo. Uvijek je veći pritisak i veća odgovornost kad igraš za reprezentaciju, jer igraš za nešto više od sebe i kluba.

P: Kako bi opisala atmosferu u reprezentaciji i odnos među djevojkama?

O: Prijateljstva i veze koje stekneš na reprezentaciji nešto su posebno. Tu svi dišu kao jedno, pa čak i kad se nekad ne slažeš oko nečega, jer su pripreme duge i naporne, kad se izađe na teren i igra za Hrvatsku, sve to prestaje biti važno jer sve cure žele pobijediti i dati sve od sebe.

P: Imaš li neki trenutak iz reprezentativne karijere koji ti je posebno ostao u sjećanju?

O: Da, na U16 Europskom prvenstvu sam kasno u utakmici grubo faulirala igračicu Finske i zbog toga smo izgubile utakmicu i šansu za medalju. Prošle su godine od toga, a ja još imam posttraumatski stres od toga. Bila sam prilično sigurna da me više neće zvati nakon toga (smijeh).

P: Možeš li nam dati osvrt na Eurobasket za igracice do 18 godina, na kojem si bila jedna od najboljih igracica, ne samo Hrvatske, nego na cijelom prvenstu?

O: Mi smo bile dosta spremne za to prvenstvo, ali smo išle s nešto kraćim rosterom, pa je dosta utakmica bilo vrlo tijesno i napeto. Znale smo da možemo igrati sa svakom reprezentacijom na tom turniru, ali ta zadnja, odlučujuća utakmica protiv domaćina Litve u Litvi bila je nešto posebno — meni jedna od najdražih pobjeda do sada.

P: Da li uskoro očekuješ da postaneš standardan član seniorske reprezentacije?

O: Hahahah. Moram priznati da ne očekujem. Košarkašice koje igraju u našoj seniorskoj reprezentaciji imaju puno više iskustva od mene, pa mislim da još trebam dosta „papati“ da doguram do te pozicije. Inače, ja imam stav da je bolje svakodnevno raditi na sebi i ništa ne očekivati — pa što dođe. Tako sam radila dosad i nije loše ispalo. – U šaljivom tonu odgovorila je Vukić.

Iskustva i razvoj u inozemstvu

P: Bila si dio Basketball Without Borders Global Campa u Indianapolisu. Kako bi opisala to iskustvo?

O: Jako mi se svidio i kamp i koncept. U tih par dana budeš izložen vrhunskim trenerima i trenizima, odmjeriš snage sa drugim igračicama i vidiš gdje si i gdje imaš prostora za napredak. Mi smo imali priliku biti i na WNBA All-Star utakmici, pa je to bilo nezaboravno iskustvo.

P: Šta si naučila iz druženja i rada s najboljim mladim igračicama svijeta?

O: Prije nego što sam otišla, naravno da je postojala neka trema — kako ću ja sad tamo, kako će izgledati sve te super cure i slično. Ali kad dođeš i igra počne, vidiš da su sve one isto od krvi i mesa i da se možeš natjecati… meni je to ogroman poticaj za daljnji rad.

Klub i hrvatska Premijer liga

P: Na početku sezone si se vratila u Trešnjevku, da bi otišla na posudbu u Zadar Plus. Koliko smatraš dobrim korakom dolazak u Zadar?

O: Odlično su me primili u Zadar Plusu — svi, od suigračica i trenera do menadžmenta kluba. Za mene je to velika prilika za razvoj i učenje, i trudim se pomoći koliko god mogu da pobijedimo što više utakmica, te opravdam povjerenje i minute koje su uložili u mene.

P: Ove sezone se tvoja ekipa takmiči u Premijer ženskoj ligi Hrvatske, kako vidiš kvalitet i značaj tog natjecanja u tvom ličnom napretku?

O: Premijer liga je iz sezone u sezonu sve jača. Svi su se timovi ove godine pojačali i mislim da je kvaliteta utakmica znatno viša nego ranije. Mnogi klubovi igraju i dodatna natjecanja izvan Premijer lige, pa su cure sve uigranije i spremnije, što znači da više nema lakih protivnika. U svom timu imam dosta minuta i prilika za učenje kroz utakmice protiv zahtjevnih protivnica, a vjerujem da je to jedna od najvažnijih karika u razvoju mlade igračice poput mene. Iako ponekad nije lako ni ugodno igrati protiv boljih igračica, upravo su te utakmice najbrži put za napredak.

Mentalitet, motivacija i balans

P: Kako se motiviraš kada naiđu teži trenuci ili slabiji rezultati?

O: Mislim da treba normalizirati teške trenutke kao dio razvojnog puta i ne deprimirati se previše zbog njih. Ako ovo radiš na duge staze, ne možeš se oslanjati na motivaciju, nego na disciplinu. Ako šutiraš svaki dan i imaš loš dan kad ništa ne ulazi, to je samo povratna informacija. Jedan moj trener voli reći “lopta nikad ne laže” — i to je zapravo metafora za razvoj. Ako ne pogađaš ili ako radiš pogreške, to samo znači da si kao igrač došao do razine koja je trenutno zahtjevna za tebe. I to je odličan znak da si na pravom putu da se poboljšaš. Ako prihvatiš te povratne informacije i ne kriviš suce, protivnika, trenera, umor, bol ili onaj burger koji si pojela preblizu tekmi (smijeh), te se ozbiljno primiš posla, dugoročno ćeš sigurno doći do svog maksimalnog potencijala. Što se mene tiče — loša tekma, dobra tekma, odlična tekma… svejedno, ja sam sljedeće jutro opet u dvorani, kako god bilo.

P: Imaš li neki poseban ritual prije utakmice ili treninga?

O: Ništa posebno — slušam glazbu i zagrijem zglobove.

Košarka i školovanje idu zajedno!

P: Možeš li nam pojasniti situaciju sa Yale University? Da li i kada se planiraš priključiti njima?

O: Ovog sam ljeta išla u posjet fakultetima u Americi, a Yale mi se činio kao najbolji izbor jer pruža savršen balans između prilike da dobijem vrhunsku diplomu i nastavim igrati košarku. Ako sve bude išlo po planu, od rujna sljedeće godine trebala bih im se pridružiti.

P: Kada nisi na terenu, kako voliš provoditi slobodno vrijeme?

O: Jako volim putovati kad god mogu, iako posljednjih godina baš i nemam previše slobodnog vremena, jer tijekom godine traje sezona, a preko ljeta reprezentacija. Obožavam 3×3 košarku i kad god mogu, pokušam sastaviti ekipu za turnir. 3×3 scena u Hrvatskoj sve je jača — vlada super vibra i ekipa, i voljela bih se okušati i u tom dijelu košarke.

Savjet mladim igračicama za kraj razgovora

P: Koji bi savjet dala mladim djevojkama koje tek počinju trenirati košarku i sanjaju o uspjehu poput tvog?

O: Pa, ne znam da sam ja neka mjerodavna osoba za davanje savjeta, ali mogu podijeliti ono što je za mene bilo uspješno. Koliko će ti trener dati minuta, hoćeš li biti pozvana u neki tim, hoće li netko u nekom trenutku prepoznati tvoj potencijal — to su sve stvari koje ne možeš kontrolirati. Kontroliraj ono što možeš. Pojavi se za sebe svaki dan, donesi najbolji stav i pripremu na svaki trening i utakmicu, spavaj, padni pa se digni, bodri sebe i sve oko sebe. Ako to radiš iz dana u dan, rezultat će doći sam od sebe, a kad ti se otvori prilika-bit ćeš spremna da je iskoristiš.