INTERVJU | Emina Selimović: “Amerikanka sam po rođenju, ali Bosanka u duši. Rekli su mi da ne postoji način da nastupam za BiH.”
Priča Emine Selimović mnogo je više od sportske karijere. Ovo je priča o djevojci koja je odrasla hiljadama kilometara daleko od domovine svojih roditelja, ali je u srcu nikad nije napustila. Priča o odricanju, disciplini, ljubavi prema igri — i ponosu koji putuje sa njom gdje god da zaigra. Emina Selimović je rođena 14. novembra 2002. godine u Erieju, Pennsylvania. Emina je uz svoju sportsku karijeru, uporedo gradila i onu akademsku na prestižnom američkom koledžu. Početkom ove sezone, Emina je stigla u Europu, tačnije u Belgiju, gdje trenutačno brani boje Basket Namur Capitale-a, čija je prema indeksu korisnosti, najefikasnija igračica u Eurocupu sa 10.4 po utakmici. Emina u svojoj prvoj sezoni u Eurokupu biljezi 9,2 poena , 3,4 skoka i 1,8 asistencija po utakmici.
Emina, odrasli ste u SAD-u, ali s bosanskim korijenima. Možete li nam ispričati nešto više o svojoj porodici i vezama s Bosnom i Hercegovinom?
Nakon što su preživjeli rat u Bosni – Srebrenica 1995. godine, moji roditelji su izbjegli u Sjedinjene Američke Države i 2001. se nastanili u Erieju, Pennsylvania, zajedno sa mojom starijom sestrom koja je tada imala pet godina. Ubrzo nakon toga, 2002. godine sam se rodila ja — kao prvo dijete u našoj porodici rođeno u Americi. Bosanski je zapravo bio moj prvi jezik, a engleski sam naučila kroz dječije emisije i u školi.
Moji roditelji su najveći razlog iza svega što sam postigla — i u košarci i u akademskom životu. Odrastala sam gledajući njihovu odlučnost i radnu etiku, dok su činili sve da mojoj sestri i meni obezbijede bolji život. Mnogo su se žrtvovali, ostavili svoje porodice i radili po dva posla kako bi nam olakšali i omogućili prilike koje oni nikada nisu imali. Mi smo njihova sreća i oni svoj uspjeh vide kroz nas.
Kada sam počela da igram košarku, bila sam motivisana ne samo željom da zaradim stipendiju za NCAA Division I zbog sebe, nego i da pomognem roditeljima tako što ću im skinuti finansijski teret plaćanja fakulteta. Gurala sam sebe na svakom polju, trudila se da rano diplomiram osnovne studije iz ekonomije i završim magistarski program za samo godinu dana.
Kada ste prvi put uzeli košarkašku loptu u ruke? Da li je to bila ljubav na prvi pogled ili splet okolnosti?
Košarka nije bila dio mog djetinjstva. Zapravo, nisam uopće željela da igram kada sam počela s 13 godina. Moj tata me je ohrabrio jer je vidio potencijal u meni koji ja još nisam prepoznavala. Tada nisam znala ni pravila, ni kako se pravilno vodi lopta. Bila sam jako loša u početku i te prve godine igrala sam uglavnom zbog njega.
Bila sam daleko iza ostale djece koja su već godinama trenirala, ali vremenom sam zavoljela izazov. Željela sam da naučim što više i da napredujem svaki dan. Postala sam kao sunđer — upijala sam sve i koristila svaku priliku da dodatno treniram prije i poslije treninga. Tata i ja bismo našli dvoranu ili čak vanjski teren, na hladnoći, i provodili sate radeći na šutu i različitim potezima. Tako je bilo tokom čitave moje karijere posljednjih deset godina. Čak i danas, kada se vratim kući, još uvijek treniramo zajedno i on mi hvata lopte.
Istinski sam se zaljubila u košarku oko 15. godine, kada sam shvatila koliko brzo napredujem i počinjem da prestižem druge igračice. Tada sam znala da ovo može biti nešto veliko i počela sam sve shvatati ozbiljno: pridružila sam se putujućim timovima, trenirala stalno i krenula da ganjam svoj san — punu stipendiju u NCAA Division I. Košarka je postala moj život i veliki dio onoga ko sam danas dolazi upravo od nje.
Znamo da ste se u početku bavili i gimnastikom i drugim sportovima — šta vas je konačno “vezalo” za košarku?
Najviše me je za košarku vezalo to što sam željela da učinim oca ponosnim. Ali postala sam i opsjednuta izazovom koji košarka nosi. Voljela sam što je nemoguće biti savršen. Oduvijek sam težila perfekcionizmu u svemu što radim, a ljepota košarke je u tome što je savršenstvo nedostižno — i baš to te tjera da stalno radiš više. Bez obzira koliko šuteva ubaciš ili koliko treniraš, uvijek postoji prostor za napredak. Čak ni profesionalci, nakon 20 godina karijere, nisu savršeni.
Da li ste bilježili neke značajnije rezultate u drugim sportovima?
Igrala sam odbojku tokom osnovne i srednje škole, ali nikada nije postala previše ozbiljna jer sam uvijek bila fokusirana na košarku. Igrala sam košarku tokom cijele godine — u jesen i zimu za svoju školu, a u proljeće i ljeto za putujući tim.
Da li se sjećate svoje prve utakmice i kako ste se tada osjećali?
Ne sjećam se detalja svoje prve utakmice, ali se sjećam da sam bila izrazito nervozna i da mi je nedostajalo samopouzdanja. Počela sam mnogo kasnije od ostalih, pa sam se osjećala kao da sam iza svih. Bojala sam se grešaka i promašaja. Nisam tada shvatala koliko će me košarka testirati i naučiti — mentalno i fizički. Oblikovala me je na načine koje nisam mogla ni zamisliti i donijela mi mnogo divnih ljudi u život.
🔹 O školovanju i razvoju u SAD-u
Kako biste opisali iskustvo igranja srednjoškolske košarke u Americi?
Srednjoškolska košarka u Americi je zaista posebno iskustvo. Dok tamo odrastate, sve to djeluje normalno, ali sada kada igram u inostranstvu, shvatam koliko smo sretni što postoji kultura koja snažno povezuje sport i školu. Djeca imaju pristup mnogim sportovima već od malih nogu, jer su atletika i fizičke aktivnosti važan dio školskog sistema. To im daje šansu da rano nauče disciplinu, timski rad i ravnotežu u životu — lekcije koje ostaju zauvijek.
Igrali ste u NCAA Division I — koliko je zahtjevno uskladiti sportske i akademske obaveze?
Balansiranje Division I košarke i akademskih obaveza jedan je od najvećih izazova za svakog student-athletea. Srećom, upravljanje vremenom sam naučila već u srednjoj školi, kada sam igrala dva sporta i uz to radila posao sa samo 16 godina. Ključ je preuzeti odgovornost i razumjeti prioritete. Moraš biti spreman žrtvovati druženja ili gledanje TV-a kako bi uradio ono što treba.
Brojne sate sam provela radeći školske zadatke u autobusu na gostujućim utakmicama, tipkajući radove između treninga i u učionici za sportiste. Uvijek sam stavljala školu na prvo mjesto, jer sam znala koliko je to važno meni i mojoj porodici. Perfekcionista sam i gurala sam sebe da u svakom predmetu imam ocjenu A. To me je dovelo do toga da diplomiram među najboljih 2% svoje generacije — što mi i danas mnogo znači.
Kakva je razlika između američkog sistema rada i, recimo, evropskog pristupa košarci, po onome što ste mogli vidjeti?
Mnogo je razlika između američke i evropske košarke, a neke nisam shvatila sve dok nisam stigla u Evropu. Evropska profesionalna košarka je mnogo više orijentisana na samostalnost. Učiš brzo, često uz manje ponavljanja i manje strukturisane treninge. Ima više slobode i “sive zone” u načinu igre.
U NCAA sve je daleko sistematičnije. Treneri su vrlo precizni kada su u pitanju defanzivna pravila, razmještaj i očekivanja. U Evropi imaš više slobode da čitaš igru i donosiš vlastite odluke, što je uzbudljivo, ali i izazovno. Moraš zaista razumjeti navike saigrača i naučiti dublju komunikaciju. Čak su i kriteriji sudija drugačiji — još se privikavam na način na koji sude faulove, korake i blok-faul situacije.
Vaše prvo iskustvo igranja u Europi je u Belgiji. Kako vam se čini Belgija kao država za život?
Belgija je prelijepa zemlja puna šarma. Volim historijski izgled gradova, ciglene zgrade, dvorce i staru arhitekturu. Namur je miran grad, a posebno volim živjeti u centru gdje je uvijek živo. Ljudi su stalno vani — šetaju, razgovaraju, sjede u kafićima. To me jako podsjeća na Bosnu, po toj toplini i osjećaju zajednice koji te odmah učini kao kod kuće.
Kakvi su uslovi treniranja u Basket Namur Capitale?
Uslovi za treniranje su donekle slični NCAA Division I sistemu, samo drugačije organizovani. U Namuru obično treniramo dva puta dnevno, ali kraće. Na Fairfield University trenirali smo jednom dnevno, ali sam u sportskoj dvorani provodila i po pet sati — sa teretanom, tretmanima i sastancima. Ukupan vremenski angažman je sličan, ali NCAA je intenzivniji, naročito u kondicionom i snaga programu.
Šta vas je najviše privuklo da izaberete Basket Namur Capitale?
Belgija mi se činila kao savršen početak profesionalne karijere. Čula sam mnogo pozitivnog o zemlji, posebno o Namuru i njegovoj blizini Briselu. Ali ono što me je najviše privuklo bio je trener Laurent François. On je trener koji gradi odnose i fokusira se na to da prije svega dovede dobre ljude, a onda odlične igrače. To mi je mnogo značilo, jer cijenim okruženja zasnovana na povjerenju, poštovanju i timskom duhu.
Možete li napraviti poređenje NCAA i EuroCup košarke?
NCAA i EuroCup su dva potpuno različita svijeta. U NCAA sve je strogo strukturisano — treninzi, analiza utakmica, skauting, raspored… sve je isplanirano u minutu. Uvijek znaš šta se očekuje od tebe, a disciplina i ponavljanje su osnovni elementi.
U EuroCupu ritam je sasvim drugačiji. Manje je ponavljanja i ima više slobode za izražavanje vlastite igre. Očekuje se da čitaš situacije, donosiš brze odluke i prilagođavaš se. Sjajno je okruženje za razvoj, ali može biti izazovno za “rookie” igračice, jer moraš graditi hemiju sa saigračima koji dolaze iz potpuno različitih stilova igre.
NCAA te uči navikama i disciplini, dok te EuroCup podstiče na kreativnost i oslanjanje na intuiciju. Oba iskustva su me oblikovala u kompletniju igračicu.
🔹 O identitetu i vezi s Bosnom
U jednom intervjuu ste rekli da ste “Amerikanka po rođenju, ali Bosanka u duši”. Šta ta rečenica znači za vas lično?
Ta rečenica zaista odražava kako vidim svoj identitet. Rođena sam i odrasla u Americi — tamo sam išla u školu, gradila svoj život i odrastala. Ali moji korijeni, moje vrijednosti i način na koji gledam svijet duboko su oblikovani bosanskim porijeklom. Biti Bosanka u duši znači nositi kulturu, jezik, tradiciju, snagu i otpornost svoje porodice gdje god da idem. To je osjećaj ponosa koji dolazi iz svijesti o tome odakle dolaziš, čak i kada si daleko. Ogroman je dio mog identiteta — na terenu i van njega.
Da li imate kontakt s košarkašicama ili trenerima iz Bosne i Hercegovine?
Bila sam u kontaktu s Razijom Mujanović, a treneri su čuli za mene i znali su ko sam. Nažalost, kada sam se posljednji put srela s Razijom u Bosni, rečeno mi je da prema FIBA pravilima morala sam dobiti državljanstvo prije 16. godine da bih mogla igrati za reprezentaciju kao “domaći” igrač. Državljanstvo i pasoš sam dobila tek sa 19 godina i nismo ranije znali za to pravilo.
Da li biste voljeli jednog dana obući dres reprezentacije Bosne i Hercegovine?
Apsolutno bih voljela nositi bosanski dres jednog dana. Uvijek sam sebe vidjela kao nekoga ko predstavlja Bosnu i Hercegovinu na terenu. Iako problem koji sam spomenula još uvijek postoji, uvijek sam pronalazila načine da predstavljam svoju nacionalnost u svemu što radim — bilo kroz utakmice, intervjue, fotografisanja, školu ili javne nastupe. Nikada se ne ustručavam da pokažem ko sam i odakle dolazim. Činiti Bosance ponosnim, i u domovini i u dijaspori, mnogo mi znači. To me zaista motiviše svakoga dana.
Da li su Vas ikada kontaktirali iz Košarkaškog saveza BiH?
Nikada formalno, samo kada sam se srela s Razijom u junu 2023. godine.
Jeste li ikada razgovarali o mogućnosti ukidanja “zvjezdice”, tj. da budete registrovani kao domaći igrač BiH?
Kao što sam ranije spomenula, rečeno mi je da ne mogu biti priznata kao domaća igračica i da to više nije moguće prema FIBA pravilima.
Koliko često imate priliku da posjetite Bosnu i Hercegovinu i kako doživljavate te dolaske?
Trudim se da posjetim Bosnu i Hercegovinu svako nekoliko godina, jer veliki dio moje porodice još živi tamo, uključujući cijelu majčinu stranu. Svaki put kada se vratim, to je više od obične posjete — osjećam kao da se ponovo povezujem s dijelom sebe. Hodati ulicama kojima su moji roditelji nekada hodali i vidjeti mjesta gdje su odrasli daje mi novu perspektivu. Podsjeća me na sve što su prošli i na sve žrtve koje su podnijeli da bi mi pružili bolji život.
Nikada se ne osjeća kao napušten dom; živ je od uspomena, porodice i ljubavi. Bosna nije samo mjesto gdje su moji korijeni — to je moj drugi dom, i uvijek će biti ogroman dio toga ko sam i ko postajem.
🔹 O motivaciji i uzorima
Ko vas najviše inspiriše u karijeri — bilo u sportu, bilo u životu?
Moj otac je moja najveća inspiracija, i u košarci i u životu. Toliko je žrtvovao svog vremena, često i nakon dugih radnih dana, kako bi mi pomogao da jurim svoje snove. Ne mogu ni izbrojati na hiljade sati koje smo proveli putujući na treninge, utakmice i pripreme. Ti trenuci u autu i na terenu postali su mnogo više od dijela sportskog puta — postali su način na koji smo se povezivali. Kroz košarku me naučio lekcijama koje sežu daleko izvan sporta — o nesebičnosti, brizi za druge i tome da nikada ne odustaješ, bez obzira koliko teško bilo. On je razlog zbog kojeg igram s toliko srca i ponosa. Sve što sam postigla odraz je njegove posvećenosti i ljubavi koja me je oblikovala u bolju sportašicu, ali i bolju osobu.
Kako se nosite s pritiskom i očekivanjima u sportu na visokom nivou?
Kad god se nađem pod pritiskom, podsjetim se na sve što je dovelo do ovog trenutka — na sate u teretani, na terenu, trčanjem, na putovanjima, kroz bol i napor. Cijeli svoj život sam uložila u ovaj sport. Suze, povrede, mentalne borbe — sve me je to oblikovalo u osobu kakva sam danas. Zato, kad pritisak raste, kažem sebi: stvorena si za ovo. Spremala sam se za ove trenutke i ovo je upravo ono za šta sam toliko radila — za velike trenutke.