Roditelj nije trener: Gdje prestaje podrška, a počinje miješanje?

Roditelji, treneri i mlade košarkašice: Gdje prestaje podrška, a počinje miješanje?

U ženskoj košarci postoji tema o kojoj se ne govori dovoljno. Nije vezana za rezultat, tabelu, transfere niti broj postignutih poena. Riječ je o odnosu roditelja, trenera i mladih igračica – i o tome koliko roditeljska želja da pomogne ponekad može napraviti upravo suprotan efekat.

Roditelj želi najbolje za svoje dijete. To je potpuno prirodno.

Želi da igra, da napreduje, da bude primijećena, da dobije dovoljno minuta, da je trener cijeni i da jednog dana napravi ozbiljnu karijeru. Problem nastaje onda kada roditeljska podrška preraste u potrebu da se utiče na ono što bi trebalo da bude posao trenera.

Zašto moje dijete ne igra?

Zašto je druga igračica starter?

Zašto je moje dijete izašlo iz igre?

Zašto ne igra na poziciji koju mi smatramo najboljom?

Zašto trener koristi ovu taktiku?

Takva pitanja sve češće prelaze granicu između roditeljske brige i miješanja u stručni rad.

Dijete ne treba da bude između roditelja i trenera

Mlada košarkašica treba da dođe na trening i razmišlja o tome kako će popraviti šut, odbranu, kretanje, dodavanje i razumijevanje igre.

Ne treba da razmišlja o tome šta će roditelj reći poslije utakmice.

Ne treba da se vraća kući sa pitanjem: „Zašto me trener nije stavio da igram?“

Još manje treba da dobije poruku da je trener nepravedan zato što je njeno dijete igralo deset minuta manje od očekivanog.

Kada roditelj stalno analizira trenerove odluke pred djetetom, vrlo lako se dogodi da mlada igračica izgubi ono najvažnije – povjerenje u trenera.

A bez povjerenja teško je izgraditi i igrača.

Roditelj treba biti podrška, a ne drugi trener

Roditelj ima ogromnu ulogu u razvoju mladog sportiste. Treba da bude osoba koja će dijete odvesti na trening, pomoći mu kada je teško, ohrabriti ga nakon loše utakmice i naučiti ga da prihvati i pobjedu i poraz.

Ali roditelj ne treba da bude osoba koja nakon utakmice pravi taktičku analizu.

„Trebala si šutirati.“

„Zašto nisi igrala više jedan na jedan?“

„Trener te nije dobro koristio.“

„Ja bih na tvom mjestu igrala drugačije.“

Takve rečenice možda dolaze iz najbolje namjere, ali dijete na taj način dobija dva autoriteta koja često govore različite stvari.

A mlada igračica onda više ne zna koga treba slušati.

Ali nije sve ni do roditelja

Bilo bi nepravedno cijeli problem prebaciti na roditelje.

Dio odgovornosti moraju preuzeti i treneri i klubovi.

Ako trener dozvoli da roditelji ulaze u svlačionicu, komentarišu taktiku, traže objašnjenja nakon svake utakmice ili direktno utiču na sastav ekipe, onda granica nije postavljena na pravom mjestu.

Trener mora znati reći:

„Ovo je moja stručna odluka.“

To ne znači da trener treba biti bahat ili nedostupan. Naprotiv. Komunikacija sa roditeljima je važna. Ali komunikacija nije isto što i dozvoljavanje da roditelji vode ekipu.

Trener je odgovoran za trening, taktiku, razvoj igračica i odluke tokom utakmice.

Roditelj je odgovoran za svoje dijete.

Te dvije uloge trebale bi se dopunjavati, a ne sudarati.

Problem je i u novcu

Ipak, postoji još jedna strana priče koju ne smijemo ignorisati.

Mnogi klubovi u našoj regiji jednostavno nemaju dovoljno novca.

Roditelji često plaćaju članarine, opremu, putovanja, kotizacije za turnire, prevoz, smještaj i brojne druge troškove. U nekim sredinama praktično finansiraju veliki dio aktivnosti svoje djece.

I upravo tu nastaje opasna granica.

Ako roditelj plaća mnogo toga, lako može doći do osjećaja:

„Ako ja ovo finansiram, onda imam pravo da kažem kako treba da bude.“

Ali plaćanje članarine ili putovanja ne znači da roditelj postaje sportski direktor, trener ili selektor ekipe.

Novac može biti razlog zbog kojeg roditelj očekuje profesionalan odnos kluba prema djetetu. I to je potpuno legitimno.

Ali nije razlog da odlučuje ko će igrati, kakvu će taktiku trener koristiti ili na kojoj će poziciji druga igračica nastupati.

A gdje je u svemu tome dijete?

Tu dolazimo do najvažnijeg pitanja.

Da li smo zaboravili da bi djeca trebala uživati u košarci?

Mlada djevojka od 12, 13 ili 14 godina ne bi trebala osjećati da je svaka utakmica ispit njene vrijednosti.

Ako promaši šut, nije propala karijera.

Ako jednu utakmicu ne igra mnogo, nije kraj svijeta.

Ako je trener kritikuje, to ne znači da je trener ne voli.

Ako druga igračica igra više, to ne znači da je ona manje vrijedna.

Djeca moraju imati prostor da pogriješe.

Moraju imati pravo na lošu utakmicu.

Svi žele isto

Na kraju, roditelj, trener i klub uglavnom žele istu stvar – da dijete napreduje.

Samo što svako ima svoju ulogu.

Roditelj treba da bude roditelj.
Trener treba da bude trener.
Klub treba da bude klub.
A dijete treba da bude dijete i košarkašica.

Kada se te granice poštuju, mlada igračica dobija ono što joj je najpotrebnije – sigurno okruženje u kojem može da uči, griješi, napreduje i zavoli košarku.

Jer cilj omladinske košarke ne bi trebao biti da sa 14 godina imamo roditelja koji zna svaki taktički detalj.

Cilj bi trebao biti da sa 20 godina imamo djevojku koja još uvijek voli košarku!

Foto: AI