Kad svako može napraviti klub – gdje nestaje tradicija?

Bosanskohercegovačka košarka posljednjih godina suočava se s jednom pojavom o kojoj se premalo govori – potpunom fragmentacijom klubova i rasipanjem kvaliteta.

Nekada je bilo važno imati ime, tradiciju, školu košarke, generacije igrača i trenera koje su stasavale u istom sistemu. Klub se gradio godinama, a njegovo ime imalo je težinu. Danas se sve češće stiče utisak da je dovoljno okupiti nekoliko igrača, pronaći salu, registrovati udruženje i krenuti u takmičenje.

Poseban problem nastaje kada se saradnja između trenera i uprave nekog kluba završi neslaganjem. Umjesto da se problem riješi unutar postojećeg sistema, sve češće se događa da nastane novi klub. Sa sobom se povuku trener, nekoliko igračica, a vrlo često i dio roditelja – i kreće nova priča.

Samo po sebi, osnivanje novih klubova nije problem. Naprotiv, zdrava konkurencija može biti korisna. Problem nastaje kada se kvantitet počne predstavljati kao kvalitet, a osnovni cilj postane što veći broj članarina, bez dugoročnog plana, ozbiljne infrastrukture i jasne sportske filozofije.

Posebno je osjetljivo pitanje rada s djecom. Roditelji plaćaju članarine vjerujući da njihovo dijete ulazi u ozbiljan sportski sistem. Međutim, ako se klubovi otvaraju bez dovoljno stručnog kadra, odgovarajućih uslova i dugoročne vizije, onda se djeca i njihovi roditelji pretvaraju u brojke.

Još veći problem je što se na taj način rasipa baza igrača i stručnog kadra. Umjesto da nekoliko klubova razvija kvalitetne generacije, dobivamo sve veći broj manjih sredina koje se međusobno takmiče za isti broj djece, trenera i roditelja.

I onda dolazimo do paradoksa: imamo sve više klubova, a pitanje je imamo li proporcionalno više kvalitetnih igračica, kvalitetnih trenera i kvalitetnih utakmica?

Klub nije samo rješenje za trenutni nesporazum između trenera i uprave.

Klub nije samo grupa djece koja plaća članarinu.

Klub nije samo naziv, grb i Instagram stranica.

Klub je tradicija. Klub je odgovornost. Klub je sistem.

Ako želimo ozbiljnu košarku u Bosni i Hercegovini, moramo početi razmišljati dugoročno. Nije problem da nastaju novi klubovi. Problem je ako novi klubovi nastaju bez stvarne potrebe i bez ambicije da naprave nešto više od onoga što je već postojalo.

Jer kada se kvalitet podijeli na deset strana, teško je očekivati da će na bilo kojoj strani ostati dovoljno snage da se napravi ozbiljan rezultat.

Možda je vrijeme da se zapitamo:

Da li nam zaista treba sve više klubova – ili nam treba više klubova koji imaju sistem, kontinuitet i budućnost?

Jer košarka se ne gradi članarinama.

Košarka se gradi generacijama.