Kako se nositi s trenerom koji često viče? Gdje prestaje disciplina, a počinje strah?

Zamislimo djevojčicu koja dolazi na košarkaški trening puna entuzijazma. Voli svoju ekipu, želi napredovati i jednog dana sanja igrati na velikoj sceni. Međutim, nakon nekoliko pogrešnih dodavanja trener počinje vikati. Ona spušta pogled, prestaje preuzimati odgovornost i ostatak treninga razmišlja samo o tome kako da ponovo ne pogriješi. Umjesto uživanja u košarci, počinje osjećati strah.

Takve situacije nisu nepoznate u omladinskom sportu. Treneri često rade pod pritiskom rezultata, a košarka je dinamična igra u kojoj se odluke donose brzo i emocije lako dolaze do izražaja.

Ipak, postavlja se važno pitanje: kada je vikanje dio sportske komunikacije, a kada postaje problem koji može negativno uticati na razvoj mlade košarkašice?

Nije svako povišavanje glasa isto

Košarkaške dvorane često su bučne. Tokom utakmice trener ponekad mora povisiti glas kako bi igračice čule uputstvo, upozorio ih na protivničku akciju ili organizovao odbranu.

Postoji velika razlika između trenera koji glasno kaže: „Vrati se u odbranu!“ i onoga koji nakon greške vrijeđa igračicu, ismijava je ili joj govori da nije sposobna igrati košarku.

Prvi primjer odnosi se na jasnu sportsku instrukciju. Drugi napada samu osobu.

Trener može biti zahtjevan, insistirati na disciplini i očekivati maksimalno zalaganje, a istovremeno pokazivati poštovanje prema djevojčicama koje trenira.

Strog trener nije nužno loš trener. Međutim, strogoća ne bi trebala biti izgovor za ponižavanje.

Prema smjernicama američkog Centra za siguran sport (U.S. Center for SafeSport), razlika između zahtjevnog treniranja i emocionalno štetnog postupanja ogleda se, između ostalog, u tome koristi li trener poštovanje i podršku ili strah, zastrašivanje i uvrede.

Šta se događa kada djevojčica počne igrati iz straha?

Mlada košarkašica koja se stalno boji trenerove reakcije može početi mijenjati način igre.

Umjesto da razmišlja o najboljem rješenju, pokušava pronaći ono zbog kojeg je trener neće kritikovati.

Djevojčica koja ima dobar šut možda će prestati šutirati. Ona koja zna proći protivnicu radije će dodati loptu. Neke igračice počet će izbjegavati situacije u kojima bi mogle pogriješiti.

Na taj način strah može postati prepreka razvoju samopouzdanja i samostalnog odlučivanja.

Istraživanje provedeno na 1.166 mladih sportista uzrasta od 9 do 18 godina pokazalo je povezanost između kontrolirajućeg stila treniranja i povećane takmičarske anksioznosti.

To ne znači da će svaka djevojčica kojoj trener povremeno vikne imati psihološke poteškoće. Međutim, kada se pritisak i strah ponavljaju, važno je obratiti pažnju na posljedice.

Kako mlada košarkašica može reagovati?

Prvi korak je razumjeti razliku između kritike košarkaške odluke i kritike vlastite vrijednosti.

Ako trener kaže da je dodavanje bilo pogrešno ili da je odbrambeno postavljanje bilo loše, to ne znači da je igračica loša košarkašica.

Greške su sastavni dio sportskog razvoja.

Kada trener povisi glas tokom utakmice, igračica može pokušati usmjeriti pažnju na konkretnu instrukciju i sljedeći zadatak, umjesto da dugo razmišlja o prethodnoj grešci.

Nakon treninga, kada se emocije smire, može razgovarati s trenerom i zatražiti objašnjenje.

Naprimjer:

„Treneru, želim napredovati i razumjeti šta trebam popraviti. Kada se na mene viče, ponekad se zbunim i teško se skoncentrišem. Možete li mi objasniti šta očekujete da sljedeći put uradim drugačije?“

Takav razgovor može pomoći kada postoji međusobno poštovanje i kada je trener spreman saslušati igračicu.

Međutim, djevojčica ne treba sama pokušavati riješiti situaciju u kojoj se osjeća zastrašeno ili nesigurno. Tada je važno uključiti roditelja ili drugu odraslu osobu kojoj vjeruje.

Kada vikanje prelazi granicu?

Povišen glas nije automatski znak zlostavljanja, ali određeni obrasci ponašanja predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutost.

Posebno treba obratiti pažnju ako trener:

• redovno vrijeđa ili ponižava djevojčice pred saigračicama;
• ismijava njihov izgled, tjelesnu građu ili sposobnosti;
• prijeti im kaznama ili izbacivanjem iz ekipe kako bi ih zastrašio;
• namjerno izdvaja i omalovažava pojedinu igračicu;
• baca predmete, udara u zidove ili se ponaša agresivno;
• ne dozvoljava im da govore o problemima ili potraže pomoć.

Takva ponašanja ne treba opravdavati tvrdnjom da su neophodna za stvaranje pobjedničkog mentaliteta.

Međunarodni olimpijski komitet u svom stručnom konsenzusu iz 2024. godine naglašava važnost sigurnog sportskog okruženja, kvalitetnih međuljudskih odnosa i zaštite sportista od psihološkog i drugih oblika nasilja.

Sportski uspjeh ne bi smio zahtijevati da dijete prihvata ponižavanje kao normalan dio treninga.

Šta kada djevojčica ne želi više ići na trening?

Ponekad roditelji primijete promjene prije nego što im dijete otvoreno kaže šta se događa.

Djevojčica koja je ranije s veseljem odlazila na trening može početi tražiti razloge da ostane kod kuće.

Može postati nervozna prije utakmica, često plakati nakon treninga ili govoriti da više nije dovoljno dobra.

Naravno, takve promjene mogu imati različite uzroke. Nisu uvijek povezane s trenerom.

Međutim, ako se ponavljaju, važno je pronaći vrijeme za miran razgovor.

Umjesto pitanja „Zašto više ne želiš trenirati?“, roditelj može pokušati s drugačijim pristupom:

„Primjećujem da si posljednjih dana tužna nakon treninga. Želiš li mi ispričati šta se događa?“

Najvažnije je saslušati dijete bez požurivanja i unaprijed donesenih zaključaka.

Uloga roditelja: Podrška, a ne dodatni pritisak

Roditelji imaju važnu ulogu u odnosu između mladih košarkašica i trenera.

Nije dobro svaku trenerovu kritiku automatski smatrati nepravdom. Sport podrazumijeva disciplinu, korekcije i odgovornost.

Ali nije dobro ni zanemarivati djevojčicine osjećaje uz objašnjenje da trener tako radi sa svima ili da se mora naviknuti na vikanje.

Ako se dijete žali na način komunikacije, roditelj bi prvo trebao pokušati razumjeti šta se tačno dogodilo.

Kod običnog nesporazuma može pomoći razgovor s trenerom, po mogućnosti izvan utakmice i bez prisustva cijele ekipe.

Koristan je pristup u kojem se razgovara o konkretnom ponašanju i njegovom uticaju na dijete, a ne odmah o tome ko je dobar ili loš.

Ako se, međutim, radi o ponavljanom ponižavanju, prijetnjama ili zastrašivanju, potrebno je obratiti se odgovornim osobama u klubu, odnosno nadležnim tijelima za zaštitu djece i sportista kada to okolnosti zahtijevaju.

U takvim situacijama ne treba insistirati da dijete samo razgovara s trenerom koji ga plaši.

Kakav trener zapravo razvija samopouzdane košarkašice?

Najbolji treneri nisu nužno oni koji nikada ne povise glas.

Dobri treneri znaju kada treba zahtijevati više, kako ispraviti grešku i na koji način motivisati igračicu da nastavi pokušavati.

Zamislimo dvije reakcije nakon izgubljene lopte.

Jedan trener kaže:

„Koliko puta treba da ti govorim? Nikada nećeš naučiti!“

Drugi kaže:

„Pogledaj gdje ti je bila slobodna saigračica. Sljedeći put podigni glavu prije dodavanja.“

U oba slučaja trener je nezadovoljan greškom.

Ali samo druga reakcija pruža konkretno uputstvo koje djevojčica može primijeniti.

Upravo takav pristup posebno je važan u mlađim kategorijama, gdje se uz košarkaško znanje razvijaju samopouzdanje, odgovornost i odnos prema vlastitim sposobnostima.

Prema preporukama stručnjaka za pozitivno treniranje mladih sportista, kvalitetan trenerski rad podrazumijeva jasna očekivanja, konstruktivno ispravljanje grešaka i odnos koji podstiče motivaciju i napredak.

Može li djevojčica promijeniti klub zbog odnosa s trenerom?

Ponekad se problemi mogu riješiti razgovorom i boljom komunikacijom.

Međutim, postoje situacije u kojima se odnos između trenera i igračice ne popravlja, uprkos pokušajima da se pronađe rješenje.

Ako djevojčica duže vrijeme osjeća strah, gubi samopouzdanje ili se suočava s ponižavanjem, roditelji imaju pravo razmotriti promjenu sportskog okruženja.

Promjena kluba ne mora značiti odustajanje od košarke.

Ponekad drugačiji način rada, komunikacije i podrške može pomoći mladoj sportistkinji da ponovo pronađe zadovoljstvo u igri.

Najvažnije je da se takva odluka donosi vodeći računa o dobrobiti djevojčice, a ne samo o takmičarskim rezultatima ili statusu kluba.

Djevojčice trebaju učiti iz grešaka, a ne živjeti u strahu od njih

Košarka je sport emocija.

Treneri se raduju, ljute, zahtijevaju i ponekad povise glas. Igračice griješe, promašuju i prolaze kroz teške trenutke.

Sve je to dio sportskog iskustva.

Ali postoji velika razlika između zahtjevnog treninga koji djevojčicu podstiče da bude bolja i okruženja u kojem se boji svakog pogrešnog poteza.

Dobar trener može zahtijevati disciplinu bez ponižavanja, ispravljati greške bez vrijeđanja i stvarati pobjednički mentalitet bez zastrašivanja.

Mlade košarkašice trebaju naučiti prihvatati kritiku, ali i prepoznati kada način komunikacije prelazi granice poštovanja.

A roditelji, treneri i klubovi trebaju imati zajednički cilj: stvarati okruženje u kojem djevojčice mogu napredovati, razvijati samopouzdanje i zadržati ljubav prema košarci.

Jer djevojčica koja se ne boji pogriješiti ima više prostora da uči, raste i jednog dana postane košarkašica kakva želi biti.

Članak je edukativnog karaktera i ne predstavlja procjenu rada konkretnog trenera ili kluba.

Stručni izvori

Članak se oslanja na sportsko-psihološka istraživanja i smjernice za sigurno sportsko okruženje:

• Međunarodni olimpijski komitet – konsenzus o sigurnosti sportista (2024). Obrađuje psihološko nasilje, odnose moći i odgovornost sportskih organizacija. British Journal of Sports Medicine
• U.S. Center for SafeSport – razlika između zahtjevnog treniranja i emocionalnog zlostavljanja. SafeSport
• Istraživanje o kontrolirajućem stilu treniranja i anksioznosti mladih sportista. PubMed
• Rutgers University – šta je pozitivno treniranje?. Rutgers Youth Sports Research Council
• Positive Coaching Alliance – saradnja roditelja i trenera. Positive Coaching Alliance